subota, rujna 27, 2008

Beli Zagreb grad

Zvižduk zvizne i vlak krene,
osmjeh mi na licu sja,
brat i mama tu kraj mene -
- idemo put Zagreba!

U velegradu svačeg ima,
svuda vozi tramvaj plav,
u maksimirskim parkovima
spava deva, majmun, lav!

Ulicama belog grada
šetamo mi svaki dan,
kad uvečer u stan uđem
umor tjera me u san.

Sutra već na Griču čeka
Katarina, Marko, Zmaj,
trgova su to imena.
Sabor ostavljam za kraj.

Maksimir nas opet zove!
U Zoo volim ići ja
gledat rode, patke, sove,
hranit gladnog tuljana.

Žega mori jadnog medu,
vučjem ručku sad je kraj.
Tigar mjerka moga bracu,
njuši slastan zalogaj!

Puno toga vidjet treba,
ali vruće nam je sad.
Parkovi nam zagrebački
nude odmor, igru, hlad.

Kad u podne praskom pukne
top sa kule Lotrščak,
na vidikovac se s bratom penjem -
- stigli smo do vrha čak!

Cijeli Zagreb k'o na dlanu,
u daljini Medvedgrad.
Pozdravljam te beli grade!
Ja se doma vraćam sad!

©2008 Robin-ho









Prethodna pričaSadržaj školske bilježniceNova priča

subota, rujna 06, 2008

Jesen

Šetam šumom. Pogled mi luta uokolo. Cijelu je šumu zagrlila jesen, poput majke dok tiho svome djetetu pjeva uspavanku. Njen glas boji šumu u žuto ruho. Pogled mi zapinje u granama drveća koje sad, ovako gotovo gole, kao da sežu još više prema toplim zrakama sunca koje izviruju iza oblaka. Pjev ptica je sve rjeđi. Kao i sunčeve zrake i požutjelo lišće, i ptice nekud odlaze pjevajući o prošlome ljetu. Zastajem. Tu na mjestu gdje šuma prestaje. Ispred mene se lijeno ispružio stari vinograd. Miriši zrelo grožđe. Nečije ruke otkidaju grozd po grozd i spuštaju ih u staru drvenu brentaču koja se veselo osmjehuje skupljajući taj slatki teret.

Tu, odmah uz vinograd, šareni mi voćnjak pruža svoje ruke i nudi mi mirisne plodove, jabuke, kruške, šljive. Zagrizam veliku crvenu jabuku. Kako je fina! Nasred voćnjaka, jedna nedavno obojena klupica zove me da sjednem i odmorim noge. Lijepo je tu u omamljujućem miru prirode koja se polako sprema na počinak.

Vrijeme je da se vratim kući. Sumrak provlači svoje prste kroz krošnje one iste šume koja sad u igri sjena sasvim drugačije izgleda. Odjednom uočavam kamenje koje prije nisam zamjećivao. Kamenje se uz šumski put naslagalo poput strašnih bedema nekog dvorca braneći svoj šumski dom. Pomišljam kako bi lijepo bilo imati kućicu u šumi i tamo živjeti. Jednog ću dana možda to i saznati.

©2008 Robin-ho









Prethodna pričaSadržaj školske bilježniceNova priča