Šetam šumom. Pogled mi luta uokolo. Cijelu je šumu zagrlila jesen, poput majke dok tiho svome djetetu pjeva uspavanku. Njen glas boji šumu u žuto ruho. Pogled mi zapinje u granama drveća koje sad, ovako gotovo gole, kao da sežu još više prema toplim zrakama sunca koje izviruju iza oblaka. Pjev ptica je sve rjeđi. Kao i sunčeve zrake i požutjelo lišće, i ptice nekud odlaze pjevajući o prošlome ljetu. Zastajem. Tu na mjestu gdje šuma prestaje. Ispred mene se lijeno ispružio stari vinograd. Miriši zrelo grožđe. Nečije ruke otkidaju grozd po grozd i spuštaju ih u staru drvenu brentaču koja se veselo osmjehuje skupljajući taj slatki teret.
Tu, odmah uz vinograd, šareni mi voćnjak pruža svoje ruke i nudi mi mirisne plodove, jabuke, kruške, šljive. Zagrizam veliku crvenu jabuku. Kako je fina! Nasred voćnjaka, jedna nedavno obojena klupica zove me da sjednem i odmorim noge. Lijepo je tu u omamljujućem miru prirode koja se polako sprema na počinak.
Vrijeme je da se vratim kući. Sumrak provlači svoje prste kroz krošnje one iste šume koja sad u igri sjena sasvim drugačije izgleda. Odjednom uočavam kamenje koje prije nisam zamjećivao. Kamenje se uz šumski put naslagalo poput strašnih bedema nekog dvorca braneći svoj šumski dom. Pomišljam kako bi lijepo bilo imati kućicu u šumi i tamo živjeti. Jednog ću dana možda to i saznati.
©2008 Robin-ho
| Prethodna priča | Sadržaj školske bilježnice | Nova priča |
Nema komentara:
Objavi komentar
Komentirajte koliko želite...