Halubje, moj zavičaj

Sjedim u mraku svoje sobe. Preda mnom je samo lagana svjetlost sa zaslona računala. I zvijezde. Svemir. Okrećem prema planetu Zemlji. Letim visoko iznad Europe. Tražim svoj dom. Odjednom ugledam golubicu zelenih krila. To je moja domovina, Hrvatska. Spuštam se niže. Tamo na golubičinu vratu nazire se bogata ogrlica. Eto tu, baš tu je moj kraj, moj zavičaj. Halubje.
Šumoviti je to, zeleni kraj prošaran vijugavim cestama duž kojih se nižu šarena naselja. Ovuda prolazi nekoć važna prometnica koja spaja dva velika grada i povezuje dvije države. Nekada su brežuljcima ovog kraja ovčari tjerali svoja stada ovaca. Danas je iz toga vremena ostao zvuk zvona koja odjekuju Halubjem sredinom zime kada Halubajski zvončari prolaze svakim kutkom zavičaja tjerajući zle duhove zime i dozivajući proljeće.
Lijep je ovo kraj. Prekrasan zimi kad ga pokrije snijeg. Zelen u proljeće kad prolistaju šume. Miran ljeti kad se svi spuste na more ili hladovinu potraže na dugim šetnicama kroz halubajske šume. Živahan u jesen kad zazvoni školsko zvono pozivajući nas djecu u školu. A ima nas puno. Svake godine sve više. Tu su moji prijatelji.
Spuštam se još niže, tik iznad krovova kuća. Stavljam crvene oznake na kuće u kojima žive moji prijatelji i članovi moje obitelji. Gotovo. Odmičem se natrag u visinu. Oznake su postavljene u obliku crvenog srca. Srca koje se proteže od središta Rijeke gdje žive moji baka i dida, preko Marinića gdje živim ja, preko cijeloga Viškova gdje su moji prijatelji, moja škola, sve do kastavskih brežuljaka gdje su moji nona i nono, pa i do Matulja gdje su moji prvi prijatelji i gdje su ostali moji prvi školski dani. Veliko je to srce.
Odmičem sve više među zvijezde sa smiješkom na licu. Zato jer iako još nemam svoj dom, moj dom je tamo gdje je moje srce. Moje srce je u mom zavičaju.
Halubje, u srcu te imam. Zavavek.

tekst: Robin-ho
napomena: tekst poslan na međunarodno literarno natjecanje u Kiev, Ukraina.

©2008 Robin-ho

Prethodna priča

Sadržaj školske bilježnice

Nova priča