Prošlog sam se ljeta kupao na plaži u prelučkom kampu. To mi je jedna od omiljenih plaža. Ima lijepi plićak, a iz plićaka strši stijena oko 2 metra uvis. Baš ta stijena je meni najdraži detalj na plaži. More je tu taman dovoljno duboko za razne skakačke ludorije, stijena je taman dovoljno visoka za razne skakačke majstorije i taman dovoljno prostrana za poneki zanimljiv razgovor između dva skakača. Naravno, čim smo stigli na plažu te nedjelje, stijena je bila moja.
Slijedećeg dana, negdje u prijepodnevnim satima, opet sam krenuo u osvajanje visina i dubina. No tamo je već bio jedan dječak, činilo mi se tek malo stariji od mene. Skakali smo naizmjence. Gledali bismo kako je jedan skočio, pa zatim pokušavali izvesti neki još luđi skok. I tako smo gotovo dva sata skakali u more i penjali se nazad na stijenu, bez ijedne progovorene riječi. U početku nisam toliko obraćao pažnju na to, no nakon nekog vremena postalo mi je neobično zašto taj dječak ne primjećuje moje znakove kojima sam ga želio navesti na razgovor. Tek sam kasnije popodne shvatio u čemu je problem. Na plažu je došla njegova obitelj i tada sam čuo da razgovaraju na njemačkom jeziku. Dugo sam smišljao što učiniti jer moje znanje njemačkog baš i nije bilo dovoljno za slobodniji razgovor, a i nisam se želio osramotiti.
S plaže su cijelu situaciju promatrali moji roditelji. Pozvali su me i pitali zašto još ništa nisam poduzeo, zašto ne upotrijebim onih nekoliko rečenica koje sam naučio u školi.
“Ostalo će doći samo po sebi, vidjet ćeš” rekli su mi.
Kratko sam se dvoumio i napokon odlučio pokušati, ohrabren riječima roditelja. Dječak je sjedio na stijeni i vjerojatno mučio iste muke kao i ja. Popeo sam se na stijenu i pitao ga na mom nesigurnom njemačkom jeziku kako se zove.
“Elke! Und du?” uzvratio je prilično radosno, kao da je jedva čekao da ga nešto pitam.
“Ich bin Robin! Wie alt bist du?”
Tako je započeo naš razgovor koji je sadržavao riječi njemačke, engleske, hrvatske, sve moguće pokrete rukama i nogama, trčanje do roditelja s pitanjem “Kako se kaže...”. Sve je sličilo na vrlo smiješnu varijantu pantomime, ali mi smo bili sretni i zadovoljni. Saznao sam da ima trinaest godina i da živi u njemačkom gradu Rosenheimu.
“To je blizu Muenchena” objašnjavao mi je.
Upoznao sam i njegovu obitelj. Pozvali su me u svoj veliki šator. Razgovorali smo o omiljenom načinu zabave, o školi, o ocjenama.
“Kako ti je u školi?” upitao sam ga.
“Super! Sad poslije petog razreda puno je lakše” odgovorio je. Rekao je i da je odlikaš. “Skoro sve jedinice!” želio se pohvaliti, no kad sam mu rekao da su moje ocjene većinom petice, zbunjeno je zastao, jer me nije htio povrijediti mislivši da sam zapravo loš učenik kad imam toliko petica.
“Zar ti je zbilja toliko teško, imaš li problema s učenjem?” upitao me vrlo ozbiljno.
E, sad sam se i ja sasvim zbunio, no uskoro smo i taj problem riješili.
“U Njemačkoj su petice zapravo najlošije ocjene, a jedinice najbolje” opet mi je objasnio, pa smo se veselo nasmijali kad sam ja njemu objasnio da je u Hrvatskoj potpuno obratno.
Te sam večeri po povratku kući s mora u ushićenjem smišljao kako ćemo Elke i ja provesti sutrašnji dan. Sutradan je on već bio na plaži i čekao me. Cijeli nam je dan protekao u skakanju, ronjenju, šetnji po kampu i našem zabavnom razgovoru, uz puno smijeha i radosti. Zapravo, tako je bilo sve do nedjelje kad je Elke otputovao kući u Njemačku.
No, mi se i dalje dopisujemo i tako riječ po riječ gradimo most prijateljstva koji raste iz naše male Hrvatske daleko u Njemačku. Svaka moja nova naučena riječ njemačkoga i engleskoga jezika, baš kao i njegova, znači još jedan stup koji učvršćuje taj most. Već sada se radujem našem novom susretu ovoga ljeta, ali veseli me i pomisao da ćemo upoznati i neke nove prijatelje iz nekih drugih krajeva s kojima ćemo graditi nove mostove prijateljstva.
text: Robin-ho
napomena: sudjelovanje na školskom natjecanju "Europa u školi", nagrada na gradskoj i županijskoj razini, te izboren plasman na državnu razinu
©2008 Sandrine
| Prethodna priča | Sadržaj školske bilježnice | Nova priča |
Nema komentara:
Objavi komentar
Komentirajte koliko želite...