Karlo je moj vršnjak, moj najbolji prijatelj. Malo je viši od mene, ali mislim da je to najviše zbog njegove čupave frizure, zbog njegove kovrčave tamne kose. Često kosu pokušava ukrotiti većom količinom gela, pa izgleda kao da mu je stalno mokra. Prvi put kad sam to primjetio, čudio sam se kako mu se kosa nikako ne suši, a tek sam kasnije shvatio da je to njegov "gel-efekt". Ponekad, kad autobusom idem u školu, već iz daleka, iz autobusa ga mogu prepoznati baš po njegovoj frizuri.
Svijetle je puti, a obrazi su mu uvijek rumeni, pogotovo kad je u blizini svoje simpatije. Nos mu je malo zašiljen, no izraz lica je mekan, blag. Baš kao i njegove tamne oči. Najčešće ga možete vidjeti u udobnim trenirkama, sivkastim majicama i tamnoplavim hlačama koje tako često nosi da su mu gotovo postale zaštitnim znakom. Raduje se što će od slijedeće godine odjeća halubajskog zvončara postati i njegov dragi modni detalj.
Karlo u javnosti govori hrvatskim književnim jezikom, no u krugu obitelji i prijatelja najčešće govori "po domaći", čakavskim narječjem. I ja volim s njim tako razgovarati, iako ga baš i ne znam, no tako naučim puno novih čakavskih riječi.
A što reći o njegovom karakteru? Jednostavan je, dobar prijatelj, ponekad malo nestašan kao i svi mi, nije zlopamtilo. Onome tko ga pozna, lako je vidjeti kakve je volje. Kad napravi nešto loše neprestano se ispričava, a oči mu se rašire, valjda zbog osjećaja krivnje, pa tada znam da mu je zaista žao što je napravio glupost. Evo, baš nedavno smo se iz čiste dosade naguravali na klupi čekajući autobus. U jednom trenutku, kad je Karlo izgubio stabilnost, povukao me za rukav jakne ne bi li spriječio svoj pad. Čulo se samo: "KRRRCCC!". Rukav je bio poderan. Karlo se odmah počeo ispričavati jako raširenih očiju: "Oprosti! Oprosti! Stvarno nisam htio! Joj, tvoja mama će se sad jako ljutiti. Što ću sad?".
"Karlo, nitko se neće ljutiti na tebe" pokušao sam ga umiriti "Možda će se malčice ljutiti zbog poderanog rukava, ali već ju čujem kako mi čita bukvicu zbog načina na koji smo se igrali: "To je najmanje što se moglo dogoditi, mogli ste se polomiti!" Sigurno će vikati."
No Karlo se nije obazirao na moje riječi. Jako se zacrvenio. Čak sam mu vidio i suze u očima. Znam da mu je zaista bilo žao.
Kad je sretan, on poskakuje, oči su mu sjajne i pomalo stisnute zbog nasmiješenog lica i zvižduće.
" To se pita!" sretno je uzvikivao nedavno kad je u jednome danu zaradio pet petica. Hodajući prema autobusnoj stanici izgledao je kao da i ne dotiče zemlju dok je sretno poskakivao.
A kad mu se nešto ne sviđa, mršti se, pa nastoji spriječiti nepravdu i ružne stvari.
Kad ovako razmišljam o Karlu, vidim ga kako onako rumen i nasmijan trči za loptom u njegovom zelenom dvorištu s lijepom velikom kućom, okruženom visokim jelama i smrekama, sa cvjetnim gredicama, živicom i dvije bucmaste tigraste mace koje se svima vole maziti oko nogu. Karlo jako voli prirodu i u takvom je okružju najsretniji.
by Robin-ho
©2008 Sandrine
| Prethodna priča | Sadržaj školske bilježnice | Nova priča |
Nema komentara:
Objavi komentar
Komentirajte koliko želite...