Ljubavlju i dobrotom možemo pobijediti svako zlo

Baš sam nedavno razmišljao o tome kako je moguće samo ljubavlju i dobrotom prevladati neko zlo. Učinilo mi se nemogućim. Mislio da ljubav u ovom današnjem svijetu nikako ne može biti dovoljna i da baš i ne vrijedi mnogo. Gledam svaki dan na televiziji koliko se okrutnih stvari događa u svijetu zbog novca i moći. Ni u mome okružju nije puno bolje, čak ni u školi. Pa kako onda imati ljubavi i dobrote dovoljno da se pobijedi zlo?
A onda sam neku večer na televiziji gledao emisiju "RTL pomaže djeci". Nisam imao namjeru gledati baš tu emisiju dok nisam shvatio o čemu se radi. Već prvi prilozi o bolesnoj djeci kojoj se željelo pomoći, od kojih su neki i moji vršnjaci, privukli su moju pažnju. Govorilo se o rijetkim i teškim bolestima za koje uopće nisam ni znao da postoje. No, da cijela emisija ne bi bila tako teška i tužna, bio je tu i zabavni program iz studija. Mnoštvo pjevača je pjevalo, dječje plesne skupine su plesale, glumci su glumili, sve da bi potakli ljude na dobro djelo. Vidio sam mnoge poznate osobe koje su se uključile u ovu humanitarnu akciju.
Nisam prije imao neko mišljenje i zanimanje za takve emisije. Nisam zapravo ni razumio do tada koliko je teško bolesne djece i kakvih sve bolesti ima. Takve su mi strahote nekako bile rezervirane za svijet odraslih. Sve do sada. Težak me osjećaj obuzeo gledajući dječaka kojem teška bolest jako otežava mogućnost govorenja, kad je samo tužno rekao "Dosta mi je..." jer nije mogao odgovarati na pitanja. Još mi je teže bilo gledajući prilog o malenim dječacima s rijetkim, teškim oboljenjima kože zbog kojih ih svaki dodir strašno boli i jako su izranjavani, pa ne smiju na svjetlost. Pomislio sam kako bi meni bilo da ne smijem izaći na sunce, da ne mogu govoriti ili da me boli mamin zagrljaj...
Tijekom emisije skupljao se novac putem telefonskih poziva za pomoć bolesnoj djeci. Mislio sam "Ma tko će zvati, baš se tako može išta skupiti." Mama je prva uzela svoj mobitel i zvala. I opet sam pomislio "Ali to je tako malo..." No, onda je i tata zvao. To me natjeralo na razmišljanje. Zašto su zvali? Tada sam vidio mamine oči pune suza i shvatio koliko joj je teško gledati tako bolesnu djecu. Sjetio sam se teških trenutaka u svojoj obitelji koji moju mamu bole još i danas. Shvatio sam da je ona zvala zbog velike ljubavi koju ima u sebi uvijek kad su u pitanju djeca. To uostalom vidim i prema bratu i meni kad nam je teško ili kada smo bolesni. Tada nam njena ljubav i lijepa riječ pomaže više od bilo kojeg lijeka. I moja je ruka uhvatila mobitel i otipkala te brojeve. I znao sam da je moj sitan iznos dio one velike brojke koja se vrtila na ekranu. Bio sam iznenađen vidjevši koliko je ljudi izvuklo ljubav i dobrotu iz svoga srca da bi pomogli nekome koga i ne poznaju.
Nadam se da će sakupljeni novac zaista pomoći toj djeci da se osjećaju bolje i da ozdrave barem neki. A meni je ostalo divno iskustvo i radost u duši jer sam shvatio kako već i malo ljubavi i dobrote može pobijediti zlo.

text: Robin-ho
napomena: sudjelovanje na školskom natjecanju Lidrano, nagrada na gradskoj i županijskoj razini, izboren plasman na državnu razinu

©2008 Sandrine

Prethodna priča

Sadržaj školske bilježnice

Nova priča

Mostovi prijateljstva

Prošlog sam se ljeta kupao na plaži u prelučkom kampu. To mi je jedna od omiljenih plaža. Ima lijepi plićak, a iz plićaka strši stijena oko 2 metra uvis. Baš ta stijena je meni najdraži detalj na plaži. More je tu taman dovoljno duboko za razne skakačke ludorije, stijena je taman dovoljno visoka za razne skakačke majstorije i taman dovoljno prostrana za poneki zanimljiv razgovor između dva skakača. Naravno, čim smo stigli na plažu te nedjelje, stijena je bila moja.
Slijedećeg dana, negdje u prijepodnevnim satima, opet sam krenuo u osvajanje visina i dubina. No tamo je već bio jedan dječak, činilo mi se tek malo stariji od mene. Skakali smo naizmjence. Gledali bismo kako je jedan skočio, pa zatim pokušavali izvesti neki još luđi skok. I tako smo gotovo dva sata skakali u more i penjali se nazad na stijenu, bez ijedne progovorene riječi. U početku nisam toliko obraćao pažnju na to, no nakon nekog vremena postalo mi je neobično zašto taj dječak ne primjećuje moje znakove kojima sam ga želio navesti na razgovor. Tek sam kasnije popodne shvatio u čemu je problem. Na plažu je došla njegova obitelj i tada sam čuo da razgovaraju na njemačkom jeziku. Dugo sam smišljao što učiniti jer moje znanje njemačkog baš i nije bilo dovoljno za slobodniji razgovor, a i nisam se želio osramotiti.
S plaže su cijelu situaciju promatrali moji roditelji. Pozvali su me i pitali zašto još ništa nisam poduzeo, zašto ne upotrijebim onih nekoliko rečenica koje sam naučio u školi.
“Ostalo će doći samo po sebi, vidjet ćeš” rekli su mi.
Kratko sam se dvoumio i napokon odlučio pokušati, ohrabren riječima roditelja. Dječak je sjedio na stijeni i vjerojatno mučio iste muke kao i ja. Popeo sam se na stijenu i pitao ga na mom nesigurnom njemačkom jeziku kako se zove.
“Elke! Und du?” uzvratio je prilično radosno, kao da je jedva čekao da ga nešto pitam.
“Ich bin Robin! Wie alt bist du?”
Tako je započeo naš razgovor koji je sadržavao riječi njemačke, engleske, hrvatske, sve moguće pokrete rukama i nogama, trčanje do roditelja s pitanjem “Kako se kaže...”. Sve je sličilo na vrlo smiješnu varijantu pantomime, ali mi smo bili sretni i zadovoljni. Saznao sam da ima trinaest godina i da živi u njemačkom gradu Rosenheimu.
“To je blizu Muenchena” objašnjavao mi je.
Upoznao sam i njegovu obitelj. Pozvali su me u svoj veliki šator. Razgovorali smo o omiljenom načinu zabave, o školi, o ocjenama.
“Kako ti je u školi?” upitao sam ga.
“Super! Sad poslije petog razreda puno je lakše” odgovorio je. Rekao je i da je odlikaš. “Skoro sve jedinice!” želio se pohvaliti, no kad sam mu rekao da su moje ocjene većinom petice, zbunjeno je zastao, jer me nije htio povrijediti mislivši da sam zapravo loš učenik kad imam toliko petica.
“Zar ti je zbilja toliko teško, imaš li problema s učenjem?” upitao me vrlo ozbiljno.
E, sad sam se i ja sasvim zbunio, no uskoro smo i taj problem riješili.
“U Njemačkoj su petice zapravo najlošije ocjene, a jedinice najbolje” opet mi je objasnio, pa smo se veselo nasmijali kad sam ja njemu objasnio da je u Hrvatskoj potpuno obratno.
Te sam večeri po povratku kući s mora u ushićenjem smišljao kako ćemo Elke i ja provesti sutrašnji dan. Sutradan je on već bio na plaži i čekao me. Cijeli nam je dan protekao u skakanju, ronjenju, šetnji po kampu i našem zabavnom razgovoru, uz puno smijeha i radosti. Zapravo, tako je bilo sve do nedjelje kad je Elke otputovao kući u Njemačku.
No, mi se i dalje dopisujemo i tako riječ po riječ gradimo most prijateljstva koji raste iz naše male Hrvatske daleko u Njemačku. Svaka moja nova naučena riječ njemačkoga i engleskoga jezika, baš kao i njegova, znači još jedan stup koji učvršćuje taj most. Već sada se radujem našem novom susretu ovoga ljeta, ali veseli me i pomisao da ćemo upoznati i neke nove prijatelje iz nekih drugih krajeva s kojima ćemo graditi nove mostove prijateljstva.

text: Robin-ho
napomena: sudjelovanje na školskom natjecanju "Europa u školi", nagrada na gradskoj i županijskoj razini, te izboren plasman na državnu razinu

©2008 Sandrine

Prethodna priča

Sadržaj školske bilježnice

Nova priča

Moj prijatelj Karlo

Karlo je moj vršnjak, moj najbolji prijatelj. Malo je viši od mene, ali mislim da je to najviše zbog njegove čupave frizure, zbog njegove kovrčave tamne kose. Često kosu pokušava ukrotiti većom količinom gela, pa izgleda kao da mu je stalno mokra. Prvi put kad sam to primjetio, čudio sam se kako mu se kosa nikako ne suši, a tek sam kasnije shvatio da je to njegov "gel-efekt". Ponekad, kad autobusom idem u školu, već iz daleka, iz autobusa ga mogu prepoznati baš po njegovoj frizuri.
Svijetle je puti, a obrazi su mu uvijek rumeni, pogotovo kad je u blizini svoje simpatije. Nos mu je malo zašiljen, no izraz lica je mekan, blag. Baš kao i njegove tamne oči. Najčešće ga možete vidjeti u udobnim trenirkama, sivkastim majicama i tamnoplavim hlačama koje tako često nosi da su mu gotovo postale zaštitnim znakom. Raduje se što će od slijedeće godine odjeća halubajskog zvončara postati i njegov dragi modni detalj.
Karlo u javnosti govori hrvatskim književnim jezikom, no u krugu obitelji i prijatelja najčešće govori "po domaći", čakavskim narječjem. I ja volim s njim tako razgovarati, iako ga baš i ne znam, no tako naučim puno novih čakavskih riječi.

A što reći o njegovom karakteru? Jednostavan je, dobar prijatelj, ponekad malo nestašan kao i svi mi, nije zlopamtilo. Onome tko ga pozna, lako je vidjeti kakve je volje. Kad napravi nešto loše neprestano se ispričava, a oči mu se rašire, valjda zbog osjećaja krivnje, pa tada znam da mu je zaista žao što je napravio glupost. Evo, baš nedavno smo se iz čiste dosade naguravali na klupi čekajući autobus. U jednom trenutku, kad je Karlo izgubio stabilnost, povukao me za rukav jakne ne bi li spriječio svoj pad. Čulo se samo: "KRRRCCC!". Rukav je bio poderan. Karlo se odmah počeo ispričavati jako raširenih očiju: "Oprosti! Oprosti! Stvarno nisam htio! Joj, tvoja mama će se sad jako ljutiti. Što ću sad?".
"Karlo, nitko se neće ljutiti na tebe" pokušao sam ga umiriti "Možda će se malčice ljutiti zbog poderanog rukava, ali već ju čujem kako mi čita bukvicu zbog načina na koji smo se igrali: "To je najmanje što se moglo dogoditi, mogli ste se polomiti!" Sigurno će vikati."
No Karlo se nije obazirao na moje riječi. Jako se zacrvenio. Čak sam mu vidio i suze u očima. Znam da mu je zaista bilo žao.
Kad je sretan, on poskakuje, oči su mu sjajne i pomalo stisnute zbog nasmiješenog lica i zvižduće.
" To se pita!" sretno je uzvikivao nedavno kad je u jednome danu zaradio pet petica. Hodajući prema autobusnoj stanici izgledao je kao da i ne dotiče zemlju dok je sretno poskakivao.
A kad mu se nešto ne sviđa, mršti se, pa nastoji spriječiti nepravdu i ružne stvari.

Kad ovako razmišljam o Karlu, vidim ga kako onako rumen i nasmijan trči za loptom u njegovom zelenom dvorištu s lijepom velikom kućom, okruženom visokim jelama i smrekama, sa cvjetnim gredicama, živicom i dvije bucmaste tigraste mace koje se svima vole maziti oko nogu. Karlo jako voli prirodu i u takvom je okružju najsretniji.

by Robin-ho

©2008 Sandrine

Prethodna priča

Sadržaj školske bilježnice

Nova priča

Čestitka za Dan očeva

Pismo mome tati

Dragi tata,
Pišem ti ovo pismo da ti kažem da te volim. Na žalost, ne provodimo baš puno vremena zajedno jer ti radiš, a ja imam školskih obaveza. Zato se veselim večerima i vikendima kad imamo prilike za druženje. Volim se družiti s tobom, a nadam se da i ti osjećaš isto.
Volim kad se guramo na stolici ispred kompjutera dok na internetu tražimo dobre automobile i skidamo slike. Volim slušati tvoje priče o dogodovštinama iz tvoje mladosti ili s posla. Uvijek me nešto u tim pričama nasmije. Iako ti možda ne misliš tako, meni se čini da si imao zanimljivo djetinjstvo i život do sada. Znam da ti nije uvijek bilo lako i da ti ni s nama nije puno lakše, no mislim da bi trebao biti zadovoljan.
Ne volim kad se zbog nečega ljutiš. Tada se osjećam čudno, nelagodno. Kad si ljut, onda se još dodatno ljutiš na svaku sitnicu koje ti inače ne smetaju. Na sreću to nije često. Ipak mi je puno draže kad se sa mnom i bratom veseliš, kad na terasi pred kućom napucavamo loptu, kad idemo u šetnju, kad se svi skupa zabavljamo.
Još ti moram reći, nije mi baš drago kad mi se ponekad smiješ jer sam u nečemu nespretan. Znam da sam nekad smotan k'o sajla pa mi nije lako kad me ti i brat zbog toga zezate. No i ja se tome nasmijem i jedva čekam toplije dane da ti mogu pokazati da možda više nisam tako smotan i da mi sad nogomet malo bolje leži.
Evo, dragi tata, ovim sam ti pismom zapravo želio reći
SRETAN TI DAN OČEVA.
Voli te tvoj
R

by Robin-ho

©2008 Sandrine

Sadržaj školske bilježnice

Nova priča